Osmijeh za plakanje.

Ne cini nista da ne prekines tisinu.

12.07.2010.

I cemu se nadas srce moje?!

Dozivjet cu jos hiljadu ovakvih situacija
ali sigurno nikada necu dokuciti cemu sve to?
Zar ne postoji mogucnost da nakom toliko vrmena
ne prihvatim cinjenicu da je to to?
Po ko zna koji put odvlacim se spustene glave u sobu
sa jos jednim rezom na dusi.
Razocarana,povrijedjena,unistena.
Hvala ti za svaku nanesenu bol,
hvala ti sto ne dozvoljavas da sirim svoje vidike.
Hvala sto uvijek nisi tu kada te treba.
Sto uvijek sam zeljela da imam nesto sto i drugi.
Nesto sto nikad imala nisam-nikad ni imati necu.

"Od ovog stvarno ne znam bolje.
Niti mogu da dam
."


Noviji postovi | Stariji postovi

Osmijeh za plakanje.